KOLUMNA/
Davor ŠTUBAN
Travanj i dalje curi. Proći će i svibanj. Šport i dalje spava. Lopta miruje, športski djelatnici upiru prstom u matične granske saveze, komentiraju neke njihove čudne odluke, jedino nogomet spokojan. I koliko malo će im pronaći minuse, brojiti im škole i ‘koeficijente v glavi’ tek rijetki će ih ovih dana staviti u negativni ili loš kontekst. Nogomet i kad, naoko, spava i miruje, ne donosi loše odluke, svemu usprkos.
Amerika je – a nakon što im je predsjednik još jednom ‘prodao Pripravnika’ i prevario kompletnu javnost – upala u epidemijske dane i tjedne, pa je njih 6 milijuna počelo pratiti film o Jordanu i Chicago Bullsima. Dokumentarni film. Najveći je u istom i opisao jedan ulazak u sobu iskusnih Bullsa – ‘soba prepuna kokaina i žena’, bile su njegove riječi. Onda je zastao, razmislio, pa kroz stanovito vrijeme odlučio da na kokain pripazi Rodman, na žene Pippen. I činili su to dobro. On je pak shvatio da je njemu ostala lopta. On je najbolje u povijesti košarke pazio na nju. I dok oni gledaju nove sadržaje, mi moramo opet gledati kako se spor i neatraktivan rukomet igrao prije 20 ili 15 godina. Zato povijest i postoji. Da nas upozori.
‘Imamo raznorazne planove, i da Lige bude i da ne bude, ali moramo pričekati i vidjeti hoće li se igrati veliki nogomet. Imaju najava da bude, ali i onih da ne bude’, reći će prvi čovjek Malonogometne lige Vukomeričkih gorica, prvi brk bregov i prvi najbolji negdašnji međašnji sudac Prve hrvatske nogometne lige Zlatko Petrac. 2020.godine je bila planirana za godinu kada su trebali padati brojni rekordi na Ligi. Uglavnom oni su vezani uz ‘tekuća pitanja’. Breški Mamić je obećao još bolje delicije i još bolje terene i utakmice, o zabavama ne treba ni govoriti, one su uvijek dobre. Pamtljive.
Bez športa nam je pusto. Nemam gdje staviti jedinicu, gdje x, gdje dvojku, reći će prijatelj kojeg sretoh na benzinskoj na ulazu u turopoljsku metropolu. Nemam o čemu pričati sa susjedima, na koga se ljutiti, nemam gdje kvalitetno poslati dijete a da znam gdje je i da zdravo živi. Dodao je. Sjećat ćemo se ovih dana, samo koliko dugo ćemo još bez športa, zapitao me. Ostadoh nijem. Da nagađam nema smisla, da znam ne znam, da sam prorok nisam. Da, sjećat ćemo se. Zato povijest i postoji.
Krenuli su treninzi na Radnikovom stadionu, pet po pet, pa – reći će kurilovečki prvi čovjek terena Nenad Vlahovac – doma na tuširanje. Nema zajedničkog tuša, nema tuša u objektu. Vlahovac kosi travnjak, čini to svaki dan, dodaje rukometna Udarnikova tajnica Tina, ljuta na Hrvatski rukometni savez. Okolo Udarnikovog glavnog igrališta ravna se, sprema se teren za dva pomoćna igrališta na prostoru prema velikogoričkoj zaobilaznici. Vanjsko betonsko igralište, na kojem smo nekad igrali Malonogometno prvenstvo Velike Gorice, ne liči na sebe. Derutno, neravno, propalo, malo je reći. Šteta. Sjećamo se Udarnika na kojem smo igrali Kup Velike Gorice u nogometu, na kojem smo obilježavali Dan športa, na kojem smo igrali mali nogomet, šah, stolni tenis i nizali krugove oko igrališta, na kojem je bio Štenkov memorijal, događaj nakon kojeg se ostajalo do jutarnjih sati. Sjećamo se. Zato povijest i postoji.
