Pripremio: Davor ŠTUBAN
Prije tri godine i tri dana – baš tog 13.travnja baš te 2017.godine – oteturao je Židak. Jedinstven, omiljen, najbolji, neponovljiv. Dva puta je intervjuirao Maradonu, Mourinha, Gullita, ispijao je whiskey s Alexom Fergusonom, a zbog ljubavi prema toj istoj kapljici svaki put mu se jako veselio i Harry Redknapp… Ma, napravio je niz ekskluzivnih intervjua sa svjetskim nogometnim ikonama. Uspijevao je doći do njih, nekad preko veze, zajedničkih prijatelja, a nekad direktno. Sjećam se da je jednom u Manchesteru, u prostorijama Old Trafforda, imao dogovoreni intervju s Peterom Schmeichelom na koji je zakasnio pa ga je legendarni golman odjebao, uopće ne doživjevši ispriku. Onda je prošao pored vrata na kojima je pisalo ‘Sir Alex Ferguson’. Pokucao je, odškrinuo, nasmijao se uz onu svoju glupavu, al najsimpatičniju grimasu i rekao ‘Hello, I am Tomislav Zidak, journalist from Croatia’. Alex ga je odmjerio pa izvadio bottle iz ladice i rekao ‘Come in, mister Zidak’.
Rođen je 1953.godine u Vugrovcu kraj Zagreba. Isporučivao je svaki dan i to uvijek s istim onim žarom za dobrom robom kao da je na početku karijere. Ta prokleta strast kod njega nikad nije oslabjela. I na samom kraju, u bolnici, pisao je dok god je mogao. Kad se probudio iz jedne narkoze, prvo je rekao “Donesite mi laptop!’
Svatko ima svog favorita, a moj se zna – Štef Lamza, davnih se dana jasno i otvoreno odredio Židak po pitanju najobožavanijeg igrača. Na spomen gosponu Lamzi kroz glavu su letjela ona četiri, samo njihova pitanja, kojima je započinjao svaki razgovor: “Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus ‘afrička šljiva’, mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo…”
Stjepan Lamza ima posebno mjesto u Židakovom panteonu slavnih, Štef je početak i kraj svakog razgovora o “najboljem dinamovcu svih vremena”. Zauvijek će svijetliti rečenica koju smo mi novinari naučili u zarez: “I danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze…”
Posebno se, međutim, oku i uhu prosječnog športskog novinara urezala štorija o odnosu Židaka sa svojim površnim, ali i iznimnim štovateljima. Onima sa ruba, iz dalekih pripizdina i praznih ili polupraznih šajtoflina iz kojih se zadnja kuna vadila za odlazak na maksimirski stadion i koji su posebno cijenili i njegov stav i njihove plave nogometaše. Jedan se javio iz zatvorskih bespuća.
“Odlučio sam da vam napišem pismo jer je to najmanje što mogu učiniti za Židaka. Židaka sam upoznao prije dosta godina u ‘Domagoju’ i pričali smo o Dinamu i reprezentaciji, ali to nije toliko bitno. Bitno je da je Židak ispao čovjek (gospodin) kad mi je to zaista trebalo. Naime, ja sam mu pisao iz zatvora i zamolio sam ga od Dinama dres, naravno Židak ga je poslao i poslao mi je papir s Dinamovim grbom na kojem piše ‘Pozdrav od Tomislava Židaka’. Ja sam taj papir negdje zametnuo, ne znajući tada da će mi taj papir par godina poslije mnogo značiti. Ja sam u zatvoru zbog USKOK-ove optužnice i presude za teške krađe, dosta mi je toga napakirano, ali to sada nije važno. Taj dan kad sam vidio da je Židak umro išao sam rovati po papirima i našao sam nešto što mi sada mnogo znači, a to je papir A4 formata na kojem piše ‘Pozdrav od Tomislava Židaka’. Zašto mi to mnogo znači? Zato što sam poštovao i volio Židaka, volio sam njegove priče, volio sam ‘Šumu’, a znam da sam Židaku bio drag. Ja vas molim da se Židaka nikad ne zaboravi”, piše dotični Miroslav.
“Ako u remetinečkom zatvoru pritvorenici šeću u majicama Dolce i Gabbana, zašto moj novi prijatelj Miroslav ne bi popodne proveo u svetom dresu, koji mu toliko znači. I zašto bi se Dinamo sramio i takvih navijača. Kada se već ne srami nekih svojih igrača, koji ‘igraju za zatvor’, kada se ne srami elementarne nepristojnosti svojih direktora, da o huliganima ne govorim, zašto bi se morao crvenjeti zbog izvjesnog Miroslava, koji je vjerojatno ‘maznuo paštetu’ u samoposluživanju i koji je sitna riba u odnosu na krupne ‘krimose’, koji su popljačkali milijune. I zato ću s užitkom poslati sitne darove u Lepoglavu i Glinu i barem na trenutak unijeti radost u tamu zatvorske ćelije”, napisao je prije sedam godina Židak riječi koje su se Miroslavu urezale u srce. Očito:
“Židak je bio čovjek s velikim mudima i mozgom, prvi je i jedini koji je imao muda napisati da se Dinamo ne smije sramiti svojih navijača koji su u zatvoru. A Židak i Dinamo su jedno, Židak je bio i ostao ‘Brend iz Maksimira’”, završio je Miroslav i razotkrio Židakovu dušu.
Jer, kako bi kazao naš neprežaljeni Žile, “moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama…”
To nije bila metafora. To je bio Židakov stvarni život.
Židak nije dočekao Dinamovo proljeće. Hvala mu što ga je čekao sa nama.
