Iza nas je posebna, iznimno nejasna i po šport prijeteća godina. Šport nikada u povijesti, kao uostalom i sve društvene, gospodarske i ine aktivnosti, nije bio ovako ugrožen, nikada njegov status i provedba nisu došli u pitanje kao 2020.godine, godine opasnih bolesti. Ni stručnjaci nisu „sasvim na svome“, ne nude niti su u stanju ponuditi prave odgovore na stalna pitanja. Neprijeporna je pak činjenica da je velikogorički šport zaustavljen u fazi kada je bio na svom vrhuncu. Nakon gotovo dva desetljeća solidnosti, ali i prosječnosti.
Moja je nekakva teza da je, između ostalog, velikogorički šport procvjetao dobrim dijelom i zbog činjenice da drugi gradovi i drugi klubovi nakon niza godina djelovanja, ili čak više desetljeća, dolaze u fazu dugovanja. Mnoge su uspješne športske priče tako završavale. Neke i danas traju, klubovi životare. Nekada sam, početkom stoljeća, zamjerao gradskim ocima što nemaju senzibilitet prema športu u mjeri koju on to zaslužuje. Danas smatram da su nas zapravo usmjerili i naučili da budemo skromni i da se ne zalijećemo tamo gdje nam nije mjesto.
KOVAČIĆ: „Velikogorički šport u 2020. godini trebao je doživjeti puni procvat u svakom pogledu, ali djelomično je na tom putu zaustavljen radi svima nama poznate pandemije COVID 19. Rezultate koje postižu naši klubovi i pojedinci svrstavaju Veliku Goricu i njene sportaše u sam vrh hrvatskog športa i zauzimamo visoko mjesto na športskoj karti Hrvatske.
Moram naglasiti da do „procvata“ velikogoričkog športa i takvih rezultata nije došlo slučajno i nisu plod nečega što mi koji se godinama bavimo velikogoričkim športom nismo priželjkivali i u konačnici nismo i predvidjeli. Valjalo je uložiti puno truda i znanja, donositi pravodobne i kvalitetne odluke kako na razini Zajednice športskih udruga, grada Velike Gorice, tako i na razini samih udruga članica Zajednice. Stvoreni su prije svega kvalitetni preduvjeti za bavljenje športom na planu športske infrastrukture, ali i ljudskih potencijala koji upravljaju športom na razini grada na svim razinama.
Točno je da smo naše udruge navikli da sa relativno skromnim financijskim sredstvima uz dobro gospodarenje i veliko zalaganje naših športskih djelatnika mogu napraviti vrhunske rezultate. Bili smo svjedoci da su pojedine sredine u Hrvatskoj izdvajale i trošile enormna sredstva u odnosu na naše klubove, a rezultat je u konačnici bio dugovanja, pad u najniže rangove natjecanja ili gašenje klubova sa dugogodišnjom tradicijom.
Klub čine ljudi, oni su ti koji pišu te najljepše stranice velikogoričkog športa. Svakako su i Karas i Črnko i Radović ljudi na pravim mjestima i okruženim drugim pravim ljudima, ponajprije strukom. Ipak, te tri priče imaju sasvim različiti sadržaj, sasvim drukčije poimanje i zasebnu financijsku strukturu, koja je danas svakako pitanje svih pitanja. U supstanci se izgubio velikogorički ili turopoljski športaš. Ali, ne živimo u 20.stoljeću i to, uvjeravaju me, danas tako ide. Kakav je stav predsjednika Zajednice?
KOVAČIĆ: Općenito u društvu, pa tako i u športu uvijek ističem da su najvažniji ljudi. Bez kvalitetnih ljudi sa idejom i vizijom nema ni napretka kako u športu, tako i u svakom drugom segmentu društva.Ako se vratimo samo u period od kada je Velika Gorica postala grad, a to je nekih 25. godina svjedoci smo da smo kao grad narasli nekoliko puta. U tom narastanju grada i migracijama izgubio se i onaj „turopoljski štih“ športa kojeg smo imali u neka za mene „romantična“ vremena. Stvari su se značajno promijenile kako u našem Turopolju, Hrvatskoj tako i u Europi, pa na koncu i cijelom svijetu.
Moramo biti svjesni da smo sada dio Europe, da se ne možemo zatvoriti u svoje „dvorište“ i promatrati određene procese koji se događaju oko nas i misliti kako se to nas ne tiče. To su procesi koje jednostavno ne možemo zaustaviti.
PREDSJEDNICIMA VELIKIH KLUBOVA „KAPA DO PODA“
Svjedoci smo da nam moćni europski klubovi odvode darovite mlade talente sa 12, pa i manje godina u svoje sredine. Hrvatska je mala zemlja, ali zemlja sa još uvijek puno športskih talenata. Nismo više u mogućnost konkurirati jakim klubovima iz Europe sa kojima smo se nekad nadmetali za najsjajnija odličja, jer je šport na toj razini postao biznis.
Ono što danas naši klubovi mogu je okupiti tim sposobnih ljudi i stvarati igrače koje će prodati bogatijim klubovima i na taj način uz dodatna donatorska i sponzorska financijska sredstva osigurati egzistenciju svom klubu.
Što se tiče spomenute gospode Karas, Črnko, Radović, mogu samo reći „kapa do poda“. Znam iz iskustva kakav je to posao koji oni obavljaju u klubu, koliko sebe daju u sve to i koliko se na koncu troše u svakom pogledu. Svi oni uz to što vrlo uspješno vode rukometni, nogometni i košarkaški klub, neki obnašaju i vrlo odgovorne funkcije kako u društvu, a neki vode i vlastite vrlo uspješne tvrtke.“
Neki će reći da velikogorički šport u ovom trenutku ima i kvalitetu i kvantitetu, te da i nije najvažnije biti uspješan, važna je komponenta uključivanja što većeg broja mladeži u šport. Posebno ako znamo da status tjelesnog odgoja u školama nije taj koji djeci nudi vidike i usmjerava ih ka njemu. Što športu još nedostaje, što nedostaje u programskim područjima Zajednice – osim dakako novca – da se priča o odličnom velikogoričkom športu sasvim zaokruži?
KOVAČIĆ: „Sramotno je da naša djeca u osnovnoj školi imaju toliko malo sati tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Svjedoci smo da su nam osnovnoškolska djeca po svim ispitivanjima i anketama u samom evropskom vrhu po pretilosti.
Ono što smo mi u športskoj Zajednici ozbiljno razmatramo kao novo programsko područje svakako bi bilo otvaranje nekoliko univerzalnih športskih škola gdje bi se uključivala djeca već u vrtićkoj dobi. To je oblik bavljenja športom koji prvenstveno ima za cilj da djeca kroz igru uđu u svijet športa i zavole ga. U toj dobi dijete treba kroz igru i zabavu uz pomoć stručne osobe naučiti trčati, savladati određene elemente gimnastike i drugih sportova, poboljšati koordinaciju, agilnost i naravno socijalizirati se.
Stručnjaci koji bi tu radili, a prvenstveno mislim na diplomirane kineziologe, između ostalog mogli bi procijeniti i sklonosti i stvarne mogućnosti djeteta za kasnije bavljenje određenim športom. Naravno za takvo nešto treba osigurati određeni prostor, rekvizite i plaću za voditelje takovih programa.
Nadalje, imamo problem kroničnog nedostatka dvoranskog prostora. Činjenica je da nam svakodnevno dolaze predstavnici naših klubova dvoranskih športova i žale se na nemogućnost treniranja nekih selekcija zbog nedostatka slobodnih termina u našim dvoranama u gradu. Razgovarali smo sa čelnim ljudima grada i predlažemo da se pod hitno izgradi jedna do dvije montažne trenažne športske dvorane.
ZAPOŠLJAVANJE TRENERA ZALOG ZA BUDUĆNOST
Zajednica športskih udruga do konca godine ili najkasnije početkom iduće godine trebala bi preseliti u novi prostor koje bi nam osigurao uvjete za još kvalitetniji rad i razvoj športa u Velikoj Gorici. U tom prostoru održavali bi se razni seminari, tečajevi, radionice, paneli i pružao bi nam niz drugih mogućnosti za razvoj športa.
Jedna od vječitih želja kako mene, tako i članova IO zajednice je ulaganje u struku, odnosno zapošljavanje trenera, jer jedino na taj način osigurati ćemo rad sa mladima i kvalitetniji rad u športu.
Nedavno ste bili na Sport Festu u Poreču. Gdje je danas hrvatski šport u cjelini? Činjenica je da osim u vaterpolu naši klubovi više nisu europski konkurentni ni u „drugim ligama“, činjenica je da su ulaganja znatno povećana, ali čini mi se zakašnjela, čini mi se da je – posebno u slučaju Velike Gorice – infrastruktura još uvijek znatan problem i faktor koji onemogućava boljitak u potentnim sredinama kakva je i naša.
KOVAČIĆ: „Kao što sam već i prije naglasio Hrvatska nije velika i mnogoljudna država, a dio smo Europe u kojoj ne postoje granice i gdje naši radnici, pa tako i športaši jednostavno odlaze „trbuhom za kruhom“.
U športskim krugovima nije tajna da su nas u financiranju športa debelo prestigle države poput Mađarske, Poljske, Čehoslovačke, Austrije i mnoge druge. Naši mladi talenti koji još nisu dokazani športaši odlaze u takove države u razne športove iz razloga jer im se tamo nude puno, puno bolji uvjeti za trening, školovanje, posao roditeljima i jednog dana i bolji financijski uvjeti kad potpišu profesionalne ugovore. To su činjenice od kojih ne možemo pobjeći.
Također, poznato je da je Hrvatska u odnosu na ostale Europske države pri samom dnu po izdvajanju za šport po stanovniku, odnosno po športašu.
Veliki problem što nam šport stagnira ili pada u odnosu na Europu i svijet je i stručni kadar, odnosno treneri koji također odlaze na bolje plaćena radna mjesta u bogatije Europske države.
Što se tiče našeg grada moramo priznati i pohvaliti čelne ljude grada za ulaganja u šport u posljednjih 10 godina. Uložena su znatna sredstva u športsku infrastrukturu i sam šport i športaše, ali još uvijek ima velikih potreba za dodatnim ulaganjem u športsku infrastrukturu.
Za narednu godinu potrebno je u suradnji sa gradom pripremiti nekoliko projekata koji će biti spremni za prijavu na natječaje ako i kada ih raspišu Europska komisija i Ministarstvo turizma i športa RH.
Na kraju ste drugog mandata na mjestu predsjednika Zajednice. Kakve su nakane po pitanju „osvajanja trećeg“ mandata? Koji su pomaci napravljeni u ovih 8 godina, što je možda moglo biti bolje? U novonastaloj situaciji – i ovoj virusnoj i ovoj u Gradu – koja su očekivanja od Grada i u kojem bi pravcu Zajednica trebala krenuti, koji su prioriteti?
KOVAČIĆ: „Što se mene tiče još imam volje, snage i ideja da pomognem svojim iskustvom društvenoj zajednici, a time i športu Velike Gorice i športu na nacionalnoj razini.
Izabran sam nedavno po treći puta u nadzorni odbor HOO, aktivan sam u Zajednici športskih udruga i saveza Zagrebačke županije, pa tako smatram da još mogu svojim radom idejama i iskustvom pomoći u radu Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice.
MISLIM DA JE NAŠ NAPREDAK ITEKAKO VIDLJIV
U proteklom razdoblju od 8 godina mislim da svatko tko je dobronamjeran i tko prati velikogorički šport vidio je veliki napredak kako u poboljšanju infrastrukturnih uvjeta klubovima, ustroja zajednice, transparentne kontrole trošenja proračunskih sredstava grada Velike Gorice, pa do športskih ostvarenja kako pojedinačnih, tako i ekipnih i klupskih. Mišljenja sam da su svi ljudi koji vode ZŠUGVG (članovi IO, članovi NO, i članovi etičkog odbora i tajnik zajednice) dali svoj maksimum, što se vidi i iz postignutih rezultata. Naravno da sam ja uvijek samokritičan i uvijek smatram da se moglo više i bolje, ali neka o tome sude športaši, športski djelatnici i športska javnost.
Bez lažne skromnosti možemo biti ponosni kad možemo pokazati naše nogometne športske domove kako izgledaju danas u odnosu prije 8 godina. Klubovi više nemaju problema sa dugovanjima za režijske troškove (struja, voda, plin, održavanje terena). Svi športski objekti su legalizirani ili su pred legalizacijom, izgrađena je Gradska športska dvorana, Gradski bazen, umjetna trava, fitnes parkovi, biciklističke staze, obnovljena vanjska igrališta itd.
Radna skupina bavi se izradom prijedloga Strategije razvoja športa u razdoblju 2021-2026. godine. Grad Velika Gorica sprema se predati kandidaturu kako bi dobili status „Europskog grada Sporta“.
Ono za što ću se ja zalagati da uđe u strateške dokumente razvoja športa grada Velike Gorice, a što nam nedostaje to je dvoranski prostor za borilačke športove, stolni tenis, trenažne dvorane za rukomet, odbojku, košarku.
Iskreno se nadam se da ćemo zajedno sa čelnicima grada uspjeti i te probleme uspješno riješiti u nekom razumnom roku. Također, gradu koji je šesti, a uskoro i peti grad po veličini u Hrvatskoj nedostaje jedna prava velika multifunkcionalna športska dvorana sa gledalištem i pratećim sadržajima koja će zadovoljiti kriterije da klubovi mogu nastupati u europskim natjecanjima kao i još nekoliko nogometnih terena sa umjetnom travom.
